Umjesto životopisa donosima razmišljanja prof.dr.sc Ive Josipovića iz predgovora knjige Vice Vukova “Moji pariški zapisi: Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije”, koju su 20. studenoga 2006. predstavili predsjednik stranke Ivica Račan, saborski zastupnika prof.dr.sc. Ivo Josipović i skladatelj Alfi Kabiljo.
„Vice Vukov, jedan od naših iznimnih intelektualaca, umjetnik, politolog i političar, pozvao me da napišem kraći predgovor njegovoj monografiji „Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije“ koju je dovršio i obranio 1974. godine u okviru studija na Institutu za visoke međunarodne studije Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti, Pariz 2. Zadovoljstvo s kojim sam prihvatio poziv u međuvremenu je, nakon nesreće koja je Vicu Vukova udaljila iz javnog života, zamijenio je osjećaj odgovornosti da, uvodeći čitatelje u njegovu monografiju, pokažem i doprinos koji je ovaj iznimni intelektualac dao hrvatskom društvu.

Vratimo se u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Vice Vukov, rođeni Šibenčanin, nema ni četrdeset. Ima diplomu filozofije te talijanskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i status kultnog pjevača tadašnje hrvatske i jugoslavenske estradne scene. U naponu je popularnosti, s pregrštom domaćih i međunarodnih nagrada, brojnim pločama s preko 400 snimljenih skladbi, hitovima koji se i danas pjevaju, s nastupima na dvije Eurovizije i pozornicama, sve do Tokija. Živi u Zagrebu, putuje svijetom i druži se s intelektualcima koji smatraju kako hrvatsko pitanje u Jugoslaviji nije riješeno i da treba nešto poduzeti. I on je dio tzv. Hrvatskog proljeća, šarenog političkog pokreta sa sudionicima različitih uloga, namjera i sudbina. Danas, taj pomalo romantični pokret s tada žalosnim završetkom, ex post vrednujemo kao važan i pozitivan događaj hrvatske povijesti čija je najznačajnija pravno-politička posljedica bio Ustav SFRJ iz 1974. godine, kasniji pravni temelj hrvatskog osamostaljenja i otpora agresiji. Vice Vukov je jedan od brojnih koji su osobno stradali i time platili političku hrabrost ali i krivu procjenu političkog trenutka. Istina, nije kao neki drugi zatvorom platio svoj politički angažman, ali je izgubio iznimno mnogo. Onemogućen mu je umjetnički rad i javni nastupi, čime je privremeno zaustavljena njegova zaista velika pjevačka karijera, a sam je krajem 1971. godine otišao u Pariz, u svojevrsno političko progonstvo. Ali, za razliku od mnogih koji su svoje političko stradanje produbili beznađem, Vice Vukov je godine šutnje iskoristio za vlastito usavršavanje. U Parizu je upisao poslijediplomski studij politološkog smjera i usavršavao pjevanje. I, zamislite, piše studiju o jugoslavenskoj politici miroljubive koegzistencije!
………………………………………………………………………………………………….
Jasna pozitivna ocjena koju Vice Vukov u studiji daje politici miroljubive koegzistencije i nesvrstavanja, a posebno teza kako su komunisti upravo zbog ispravne nacionalne politike u II. svjetskom ratu uspjeli baš u Jugoslaviji organizirati ponajjači otpor nacizmu i fašizmu i pri tome imati većinsku podršku u svim narodima tadašnje Jugoslavije, sigurno će ražalostiti ili čak naljutiti neke od njegovih supatnika iz vremena Hrvatskog proljeća. Još manje, te će se teze dopasti tzv. državotvornom segmentu hrvatske političke scene. Uostalom, Vice Vukov ih je već odavno razočarao nastavivši u neovisnoj Hrvatskoj svoj neupitni domoljubni politički angažman među socijaldemokratima, u SDP-u. A on je oduvijek, a posebno danas, kada je stvaranjem hrvatske države konačno riješeno hrvatsko nacionalno pitanje, hrvatstvo smatrao ne samo ljubavlju prema domovini, već i ljubavlju prema ljudima koji u njoj žive. Upravo zato, smatrajući da se danas rješavanjem socijalnih pitanja pokazuje domoljublje, Vice se okrenuo socijaldemokraciji. U Saboru, kao SDP-ov zastupnik, Vice Vukov nije govorio puno. Ali, svaki je od njegovih govora bio izbrušena minijatura koja ga je predstavljala kao intelektualca svjesnog problema društva u kojemu živi, s jasnom vizijom na koji ih način treba rješavati. Hrvatska je za njega danas, kao i sedamdesetih, njegova zemlja, tu je, kako nam je pjevao, i zajedno s nama želio graditi dom, dom kojeg ne grije samo hrvatska zastava, već i socijalna pravda i ekonomski prosperitet. Studija koju nam je Vice Vukov predstavio s tridesetak godina zakašnjenja, bez obzira kako nam se svijet koji gledamo kroz tu studiju danas činio dalekim, ipak nije samo homage intelektualcu koji je zadužio hrvatsku kulturnu i političku scenu. Ona je više i od puke retorspektive prošlih političkih događaja. Upravo smjelost Vice Vukova da današnjem čitatelju ponudi teze koje zasigurno ne korespondiraju danas većinskom političkom razmišljanju o Jugoslaviji i njenoj unutarnjoj i vanjskoj politici, sama je po sebi možda najvažnija poruka čitateljima i poticaj da se i danas novija politička povijest izučava bez predrasuda koje mnogima nameće dnevnopolitički okvir u kojemu živimo.