Sabor je današnji rad započeo raspravom o Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju. Izmjenama i dopunama omogućilo bi se osiguranicima koji rade s nepunim radnim vremenom jednak pristup stjecanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu, profesionalnu rehabilitaciju, invalidsku mirovinu i obiteljsku mirovinu na način kako je to omogućeno osiguranicima zaposlenim s punim radnim vremenom. Osigurao bi se jednak pravni položaj u ostvarivanju, korištenju i gubitku prava na obiteljsku mirovinu članova obitelji tj. izvanbračnih udovica, odnosno udovaca u odnosu na članove obitelji tj. bračne udovice, odnosno udovce. Ispravila bi se i odnosno uskladila odredba članka 90. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju s odredbom članka 78. stavka 2. istog Zakona, u dijelu o ponovnom određivanju prijevremene starosne mirovine. Davorko Vidović u ime Kluba SDP-a govorio je o važnosti izmjena i dopuna Zakona, koje se opsegom čine manjima, a zapravo su suštinske jer predstavljaju priznavanje promjena od tradicionalnog shvaćanja obitelji i rada i radnog mjesta prema suvremenom i stvarnom. Izrazio je uvjerenje da moramo postati svjesni promjena koje se dešavaju, koje su nepobitne i nezaustavljive. Radi se o suštinskim promjenama, koje potpuno mijenjaju tradicionalno shvaćanje obitelji i rada, kakvo je bilo poznato u 20. stoljeću u Hrvatskoj. Obitelj se više ne doživljava samo kao tradicionalna, bračna zajednica, jer postoje i vanbračne zajednice, koje su jednako vrijedne i priznate kao bračne. Mijenja se i definicija radnog mjesta i rada, gotovo da više i nema slučajeva da postoji potpuno sigurno radno mjesto, na kojem će radnik raditi cijeli svoj radni vijek. Slučajevi da se netko zaposli odmah nakon završetka škole također su sve rjeđi, produljuju se i godine obrazovanja, a sve više ljudi radi nepuno radno vrijeme.
Mirovinski sustav naime apsorbira 12 do 13 posto BDP-a ove zemlje. Moramo se zapitati kako s toliko mnogo davanja osiguravamo tako malo blagostanja umirovljenicima, moramo se time ozbiljnije pozabaviti. Postavlja se pitanje kolike će te mirovine biti u budućnosti. Kaže se da će mirovine ovisiti o visini uplata i njihovom vremenskom trajanju, znači oni koji će raditi dva sata dnevno, a ne osam, imat će i četiri puta manju mirovinu, bit će naravno daleko ispod egzistencijalnog minimuma. Njima država mora pomoći. Hoće li mirovinski sustav biti sposoban to izdržati, ovakav kakav je sada? Zašto nismo iskoristili zadnje četiri godine da povećamo izdvajanja za drugi stup? Ljudi koji sada imaju manje od 50 godina i rade neće imati pristojnu mirovinu iz oba stupa. Treba povećati izdvajanja za drugi stup, da bi te mirovine bile koliko toliko pristojne, povećati ih za dva-tri posto. Treba se pobrinuti za te ljude, treba im osigurati koliko toliko pristojnu starost. Sve se češće čuje da smo država koja živi na Praksitenima i Apaurinima, ali ne toliko kao posljedica ratnih stradanja, nego posljedica potpune egzistencijalne sigurnosti ljudi.
U Hrvatskoj se ovi problemi potpuno ignoriraju, nitko se njima sustavno ne bavi, mi uopće ne znamo kako će izgledati stvarnost naših ljudi kada odu u mirovinu jednog dana, nemamo ni znanstveni institut za rad, koji bi se bavio sustavno tim problemima, koji predstavljaju i predstavljat će ključne probleme za naše građane.
Stvarnost se pred našim očima radikalno mijenja i moramo priznati te promjene, stoga ćemo podržati ove promjene, ali ukazujemo na potrebu cjelokupnog i ozbiljnog pristupa rješavanju ovih temeljnih problema hrvatskog društva, zaključio je Vidović. (mr. sc. Petar Kurečić)
