Sabor je danas raspravljao i o Prijedlogu Zakona o minimalnoj plaći. U ime Kluba SDP-a govorila je potpredsjednica Sabora, članica Predsjedništva SDP-a Željka Antunović.
Utvrdila je i da je SDP pod dojmom demagogije onih koji su bili sindikalni lideri do jučer, a sada brane vladajuću stranku i uvjeravaju nas da se od dvije i pol tisuće kuna može dobro živjeti. Nismo za tzv. “uravnilovku” i nje neće biti, ali nećemo ni uvjeravati ljude da se može dobro živjeti od dvije tisuće kuna.
Koliko vidimo, nemoćni smo u zaštiti prava radnika, pa čak i zakonskim rješenjima. Bili bismo sretni kad bi se ova pitanja rješavala kolektivnim ugovorima, kao u sedam zemalja Europske unije, ali tamo je suradnja poslodavaca i radnika kvalitetnija, a uloga države u utjecaju na gospodarsku politiku je čak i veća i kvalitetnija. Trebamo se ugledati u pozitivne primjere iz Europske unije, kao i u pozitivne primjere nekih hrvatskih tvrtki koje su kolektivnim ugovorima na prihvatljiv način riješile pitanja plaća radnicima. Pokazuje se da zakonska rješenja ne rješavaju ove probleme, radnici su nezaštićeni. Istodobno, gospodarska politika ne daje nikakve rezultate, pitamo se postoji li uopće?
Ova minimalna plaća o kojoj raspravljamo trebala bi iznositi barem 50 posto prosječne plaće. Ovdje se suprotno tome ne zna teži li se većem postotku od 39 posto koliko je određeno ili ne? Ovako, čini se da su sindikalci prepušteni sami sebi, država je rastrošna, a poslodavci zbog loše ekonomske politike uvećane troškove prebacuju na jedinog na koga mogu, na radnika. Jer država je svima gospodar, umjesto da je sluga, i poslodavcima i radnicima.
Raspravlja se o Zakonu o minimalnoj plaći, a istodobno se najavljuju nova rješenja položaja radnika, države i poslodavaca, koja čini se zapravo trebaju poslužiti propagandi i rješavanju onoga što se ne rješava ovim zakonom. Trebalo je s konkretnim rješenjima izaći pred socijalne partnere, pregovarati i iznaći najbolja rješenja. Ovako će se dogoditi da realnog porasta plaća za radnike neće ni biti. U praksi, minimalna plaća ostat će na 39 posto prosječne, radnicima će i dalje biti jednako teško, a poslodavcima također.
Iznijela je prijedlog amandmana Kluba SDP-a, kojim se uvodi da radnicima u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji razliku plaća do iznosa minimalne plaće subvencionira država. Naime, radnici u ovim industrijama već su godinama u najlošijem položaju. Mora se pronaći rješenje za brisanje ove neravnopravnosti, kako bi njihove plaće bile barem minimalne, a ne bi se dodatno otežao položaj tih industrija. Postavila je i pitanje što je ova nova-stara vlada napravila u pet godina za ove tri industrije, koje ako se na pravilan način razviju, mogu biti konkurentne čak i u sadašnjim uvjetima.
Podsjetila je konačno da u Hrvatskoj čak i danas 40 tisuća ljudi ne prima plaću. A u Hrvatskoj postoje poslodavci koji namjerno ne isplaćuju plaće, nego trpaju milijune u svoje džepove i nitko ih zbog toga ne sankcionira, a instrumenti nadzora, suprotno tvrdnjama nekih zastupnika, itekako postoje. Mi smo dužni, kao zastupnici koji primamo 15 tisuća kuna plaće, osigurati barem minimalnu plaću radnicima. Osim toga, dužni smo osigurati bolji život, jer čak i oni s iznadprosječnim plaćama u Hrvatskoj ne mogu normalno živjeti, posebno posljednjih nekoliko mjeseci kad se standard građana stalno urušava – zaključila je Antunović.
Potpredsjednica Kluba Milanka Opačić ustvrdila je da Vlada predlaže zakone koji su proturječni jedni drugima, treba se donijeti zakon o minimalnoj plaći kojim će radnici u tekstilnoj industriji biti diskriminirani u odnosu na ostale, a istodobno se predlaže antidiskriminacijski zakon! Zakoni koji postoje, a trebali bi se provoditi i štititi radnike, ali se ne provode! Radnici se nalaze na brisanom prostoru. Više od polovine sporova podnesenih na sudovima, iz radnog prava, koji se odnose na kršenje prava radnika, odlazi u zastaru. Što će nam zakoni ako se ne provode, ako predmeti odlaze u zastaru? Što se tiče tekstilne industrije, država ih ovim zakonom dodatno diskriminira, a problem će očito biti riješen za nekoliko godina kad više neće ni postojati tekstilne industrije u Hrvatskoj, a obećanja bivšeg ministra gospodarstva Vukelića su bila očita laž i ništa drugo. Pamučna industrija u Dugoj Resi, sa 350 radnica uskoro će prestati raditi, a dosad je jedva preživljavala. Najveći vjerovnici industrije su Ministarstvo financija i Karlovačka banka, kojima ne pada na pamet otpisati dugove, iako se nikada neće naplatiti. 1. srpnja ova industrija će odumrijeti, kao zadnja predionica pamuka u Hrvatskoj, 350 žena će na cestu i nikad više neće naći posao, jer se radi o specifičnoj industriji i ženskoj radnoj snazi. Ministar Vukelić je do izbora pričao o rješenjima, a sada se vidi da je sve bila laž i ništa drugo. Što se zakona tiče, oni se u Hrvatskoj donose i ionako ne provode, pa je jako veliko pitanje hoće li i ovaj Zakon donijeti ikakvu promjenu – zaključila je Opačić.
Potpredsjednica Kluba SDP-a Ingrid Antičević-Marinović upozorila je na činjenicu da neisplata plaća radniku od strane poslodavca treba biti kazneno djelo, a ne privatna stvar između poslodavca i radnika. Treba biti označena najvećim grijehom, koji od radnika stvara socijalne slučajeve. Takav je položaj radnika u našem društvu. Zašto ne zaštitimo naše radnike? Hoćemo li čekati da Europska unija zaštiti naše radnike? Ona to neće učiniti, nju zanima da mi otvorimo svoje tržište i da plasira svoje proizvode. Najveći nacionalni interes Hrvatske treba biti zaštita njenih radnika, kroz neisplatu plaća kao kazneno djelo i zabranu otvaranja tvrtki onima koji ne izvršavaju svoje obveze. Upozorila je posebno na slučaj Dalmatinke iz Sinja i talijanskih poslodavaca koji krše elementarna prava radnika Dalmatinke. Gordana Sobol podsjetila je da država takvim stranim ulagačima, čiji je doprinos hrvatskm gospodarstvu itekako upitan, dopušta planirano i potpuno izrabljivanje radnica i strateški planirani mobbing.
Biserka Vranić upozorila je na probleme s kojima se suočavaju radnici kojima se ne isplaćuju čak ni minimalne plaće. Problemi poput nedefiniranosti plaća po pojedinim stručnim spremama, problemi točne definicije satnica i zarade ne rješavaju se ovim zakonom. Što se tiče Karlovačke županije, ne postoji gotovo nijedna tvrtka tekstilne i kožarske industrije koja je opstala, iako radnici tamo uglavnom ne dobivaju ni minimalne plaće, a ovaj zakon neće im u tome uopće pomoći. (mr. sc. Petar Kurečić)
