“Zakon o zaštiti okoliša suprotno obvezi izglasavanja još 2005. godine u Saboru razmatran i konačno usvojen tek 2007. godine. Logika zakonodavnog procesa nalagala bi da prvo sukladno pravnoj stečevini EU budu promijenjeni i izglasani krovni zakoni u nekom području, ovdje konkretno u području zaštite okoliša, a da se tek potom pišu i donose sektorski zakoni koji nužno trebaju biti usklađeni s krovnim zakonom. U tom slučaju ne bismo svake godine u parlamentu raspravljali o jednim te istim zakonima – u ovom slučaju o Zakonu o otpadu koji usklađujemo s pravnom stečevinom EU svake godine, 2004., 2006., 2007. i evo ponovno 2008. godine, odnosno već četvrti put. To svakako ukazuje na to da predlagatelj očigledno nije u stanju izraditi zakonski dokument, navodno usklađen s direktivama EU, koji će biti na snazi bez korekcija barem četiri godine koliko traje jedan parlamentarni ciklus u Hrvatskoj. Kada bi ovaj zakon išao u redovitu saborsku proceduru, odnosno prošao dva čitanja, možda bi bio dugovječniji no što je to do sada bio. Također treba napomenuti da Europska Unija trenutno priprema novu Okvirnu smjernicu o otpadu, koja će se donijeti do kraja 2008. godine, pa će se shodno tim izmjenama u procesu pridruživanja morati izmjeniti i naš zakon o otpadu. Zbog prethodno rečenog, izmjena važećeg Zakona o otpadu, posebno po hitnom postupku u ovom je trenutku sasvim nepotrebna. Stoga u SDP-u smatramo kako ne postoji razlog zbog kojeg je nužno forsirati hitnu proceduru koja u slučaju ovog zakona, sasvim je jasno a na što ukazuje njegova dosadašnja sudbina, nije bila opravdana.“ Holy je govorila i o drugim razlozim zbog kojih Klub SDP-a ne podržava spomenuti zakon. “To je njegova netransparentnost u odnosu na postupak donošenja i provedbe podzakonskih dokumenata. Naime, predlagatelj u uvodnom dijelu govori kako su na temelju Zakona o otpadu tijekom protekle dvije godine doneseni brojni provedbeni propisi – nekoliko uredbi i nekoliko pravilnika i tu nabraja nekoliko podzakonskih dokumenata te ponosno zaključuje kako njihova uspješna primjena također zahtjeva da se u Zakonu otklone pojedine postojeće nejasnoće. U ovom iznimno samozadovoljnom obrazloženju nigdje se ne spominje, a možemo pretpostaviti da to nije slučajno, Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu koji je od 2006. godine, odnosno početka provođenja, akumulirao zabrinjavajućih 302 milijuna kuna u području gospodarenja, odnosno zbrinjavanja PET ambalaže. Iako Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji je zadužen za provedbu tog, a i nekih drugih pravilnika iz tog područja, taj gubitak tumači kao plaćanje naknade građanima za zatečeni ambalažni otpad nastao prije donošenja Pravilnika, što se možda i može smatrati opravdanim argumentom za nastale gubitke u 2006. godini, činjenica jest da je gubitak Fonda u ovom području enormno rastao i u 2007. godini kada je sva ambalaža na hrvatskom tržištu već plaćena. To, naravno, govori da je višak ambalaže došao izvan granica Hrvatske. Osim toga, razlog donošenja Pravilnika bio je oporaba ambalažnog otpada kao vrlo vrijedne sekundarne sirovine zbog čega je i država putem svojih Fondova sufinancirala i subvencionirala gradnju tvornice ”iz boce u bocu” tvrtke BBS u Podrutama s više od 4,5 milijuna eura. Ta tvornica danas na tržište izbacuje žalosnih 12 tona novih PET boca, a ostatak od Fonda otkupljene PET sirovine prodaje na vanjska tržišta uz enormnu zaradu od 450 eura po toni. Stoga postavljamo pitanje zašto Fond sam ne prodaje PET ambalažu na vanjskim tržištima i tako ostvaruje profit u korist građana Republike Hrvatske, a s obzirom na to da je iz provedbe očigledno da oporaba otpada nije stvarni cilj Pravilnika. Pitamo i iz kojih će se sredstava pokriti gubitak Fonda od 302 milijuna kuna koji je nastao čišćenjem ambalaže u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a zabrinjava i to što gubitci nastali provedbom Pravilnika o ambalažnom otpadu i dalje rastu.

Treći razlog zbog kojeg nećemo podržati usvajanje ovog zakona jest nedostatak vizije i odustajanje od sustava gospodarenja otpadom kao iznimno vrijednog resursa, odnosno prihvaćanje modela zbrinjavanja otpada i to putem spaljivanja. Žalosno je da Vlada predloženim izmjenama i dopunama Zakona o otpadu nije učinila ništa kako bi učinkovitije prionula rješavanju najvećeg problema zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj – neadekvatnog gospodarenja otpadom. Kao što je dobro poznato većina postojećih odlagališta otpada u Hrvatskoj ne zadovoljava standarde zaštite okoliša te je većina njih u postupku sanacije ili uskoro ide u postupak sanacije. I to je dobro. No, nije dobro to što se čini jako malo na izgradnji regionalnih centara za gospodarenje otpadom, a što je vizija rješavanja problema otpada iz u Saboru 2005. godine usvojene Strategije gospodarenja otpadom. Drugim riječima, predložene izmjene ovog zakona u suprotnosti su s važećom Nacionalnom strategijom gospodarenja otpadom i Zakonom o otpadu jer predložene izmjene ne poštuju hijerarhiju gospodarenja otpada u četiri koraka: prevenciju nastajanja otpada, ponovnu uporabu, materijalnu oporabu te tek na kraju energetsku oporabu ili drugu vrstu obrade otpada prije konačnog odlaganja tog ostatnog, inertnog otpada. Brine to što se ove izmjene zakona donose kako bi se povećala i olakšala mogućnost gradnje spalionica komunalnog otpada što je u suprotnosti s hijerarhijom gospodarenja otpada. Stoga ovakve izmjene idu na ruku tzv. spaljivačkog lobija koji se zalaže za izgradnju spalionica u cilju lakog ostvarivanja profita, odnosno ove su izmjene u suprotnosti s poticanjem sprečavanja i smanjivanja nastajanja otpada i europskim direktivama i standardima. Ovim se izmjenama Zakona o otpadu ne ide u pozitivnom pravcu uspostave efikasnog sustava gospodarenja otpadom, već se Zakon povodi za logikom zbrinjavanja, čitaj SPALJIVANJA otpada. Zakon kao da je odustao od centara za gospodarenje otpadom, a što je suprotno Strategiji gospodarenja otpadom, govori o gradskim i općinskim reciklažnim dvorištima koja su u stvari sakupljališta oporabivog otpada prepuštena na milost i nemilost savjesti svakog pojedinačnog građana. Tako se u članku 15. predviđa obveza gradova i općina da uspostave reciklažna dvorišta radi odvajanja otpada. Međutim, nije predviđena uspostava takvog dvorišta za određeni broj stanovnika, pa nije definirano treba li postojati reciklažno dvorište na svakih 10 000 stanovnika, manje ili više. Smatramo kako treba propisati i obvezu da općine i gradovi postave spremnike za odvojeno sakupljanje otpada na više mjesta, i to umjesto postojećih spremnika za mješoviti otpad ili barem zajedno s njima, te da je nužno propisati kazne za osobe koje u takve spremnike odlažu nerazvrstani otpad. U ovim izmjenama Zakona recikliranje komunalnog otpada nije dobro uređeno i osigurano kako bi trebalo. Sadašnja situacija je da nema dovoljno spremnika za odvojeno skupljanje čak ni papira i stakla, a na puno mjesta više ne postoje spremnici za skupljanje plastične ambalaže koja se ne otkupljuje, a kojih je prije bilo. Stoga zaključujemo da su odredbe o reciklažnim dvorištima pro forme, a ne stvarne. Smatramo kako bi u Zakonu trebalo definirati opću obvezu općina i gradova sukladno kojoj stopa oporabe komunalnog otpada na području pojedine općine iili grada ne smije biti manja od prosjeka EU te odrediti prijelazni rok za prilagodbu. Zakon ne regulira ni obvezu korištenja za okoliš najprihvatljivijih i najsuvremenijih tehnologija termičke obrade otpada što otvara ogroman prostor za manipulacije i brzu zaradu raznoraznim špekulantima,” zaključila je Holy.