Uskoro bi se moglo uspostaviti da manifestacije trenutne krize koja svoje ishodište, čini mi se pojednostavljeno rečeno ima u nesrazmjeru između vrijednosti novca i stvarnih vrijednosti koje se obično kupuju novcem, da te manifestacije nisu ništa u odnosu na krizu koja predstoji i u koju smo već duboko ušli, a odnosi se na stvarnu raspoloživost postojećih prirodnih resursa, ogromne apetite za preradu i iskorištavanje tih resursa, apetita koji su pohlepna i neracionalna želja za stalnim rastom proizvodnje, gospodarstva i profita. A mi više nismo važni kao osobe s nekim razlikovnim obilježjima, već smo bitni jedino kao oni koji žude za robama i kupuju ih.

Posljednjih dva do tri mjeseca hrvatskim je medijskim prostorom apsolutno dominirala tema recesije. Iako se i u prijašnjim vremenima često govorilo o gospodarskoj krizi i njenim posljedicama na društvo u cjelini, sada se znatno češće govori o recesiji no o gospodarskoj krizi. Iako smo se na termin gospodarska kriza već odavno navikli, ponajviše po metodi ’vlastite kože’ jer mnogi građani i građanke Hrvatske žive u permanentnom stanju osobne gospodarske krize, termin recesija se pojavila kao nov i relativno nepoznat termin, a time i opakijeg značenja. Recesija i jest za većinu nas strašnijeg značenja od gospodarske krize na koju smo se već, čini se, nekako i naviknuli jer ona znači da država u šest mjeseci bilježi konstantan negativni rast BDP-a, a taj negativni rast BDP-a posljedica je znatnog smanjenja ekonomske aktivnosti u višemjesečnom trajanju što dovodi do pada osobnih dohodaka, zaposlenosti, industrijske proizvodnje, trgovine i porasta broja otkaza. Čini se mračan, hladan i vlažan tunel na čijem se neproniknutom kraju ne nazire nikakvo svjetlo.

Kriza kao prilika ili neprilika

Činjenica jest da gospodarska kriza i recesija nisu zahvatili samo Hrvatsku već gotovo čitav svijet, ali je isto tako činjenica da se različite države na različito uspješan način nose s tim ogromnim ekonomskim i društvenim problemom. Dok će pojedine zemlje brzorastuće ekonomije poput Južne Koreje u recesiji i gospodarskoj krizi vidjeti priliku za novi ekonomski i društveni rast i razvoj, za restrukturiranje cjelokupne privrede zemlje, za rješavanje ili otresanje onih industrija i grana od kojih je laički rečeno više štete no koristi te se okrenuti poticanju onih grana i industrija koje društvu donose višestruku korist, druge će zemlje, a nažalost među njima je Hrvatska, pred recesijom pognuti šiju, zabiti glavu u pijesak i ne čineći ništa čekati da sama po sebi dođu neka bolja i sunčanija vremena. No, to tako, na našu veliku nesreću, ne funkcionira.

Uvod u novu, goru krizu

Zaštita okoliša je, u uvjetima galopirajućih i globalno prisutnih posljedica klimatskih promjena, u situaciji u kojoj ozbiljno moramo početi govoriti o tome da smo ne samo dosegnuli, već i prešli one ’granice rasta’ na koje su u 80-ih godinama prošlog stoljeća upozoravali/e teoretičari/ke održivog razvoja, dakle u takvoj je situaciji zaštita okoliša jedno od, ako ne i najvažnije pitanje na koje ova gospodarska kriza i recesija nužno moraju dati svoj odgovor. Jer uskoro bi se moglo uspostaviti da manifestacije trenutne krize koja svoje ishodište, čini mi se pojednostavljeno rečeno ima u nesrazmjeru između vrijednosti novca i stvarnih vrijednosti koje se obično kupuju novcem, da te manifestacije nisu ništa u odnosu na krizu koja predstoji i u koju smo već duboko ušli, a odnosi se na stvarnu raspoloživost postojećih prirodnih resursa, ogromne apetite za preradu i iskorištavanje tih resursa, apetita koji su pohlepna i neracionalna želja za stalnim rastom proizvodnje, gospodarstva i profita. Da bi se takva proizvodnja roba isplatila potrebno je ogromno tržište na kojem će biti ne šest, već šezdeset ili, zbog nevjerojatne ljudske pohlepe, šesto milijardi ne kupaca, već potrošača. Jer najvažnije jest upravo to – potrošiti resurse, brzo potrošiti proizvode i ponovno, i ponovno trošiti. Zbog te potrošačke filozofije već se desetljećima nalazimo u začaranom krugu proizvodnje i potrošnje gdje se sve mahnitije proizvodi i još mahnitije troše proizvodi masovnog karaktera, niske kvalitete i još niže upotrebne vrijednosti. A mi više nismo važni kao osobe s nekim razlikovnim obilježjima, već smo bitni jedino kao oni koji žude za robama i kupuju ih.

Nova okolišna svijest svjetskih vođa

Svjetski/e političari/ke su, čini se, postali/e svjesni/e ili barem pokazuju svijest o okolišnoj dimenziji problema trenutne globalne recesije. I dok neke zemlje i njihova vodstva poput već spomenute Koreje, pa čak i SAD-a pod novim predsjednikom Barackom Obamom, upravo u restrukturiranju privrede prema onim granama koje danas zovemo tzv. ’ekološkom industrijom’ trasiraju svoj put za izlazak iz krize i otvaraju mogućnost za novi razvoj, neke druge zemlje najavljuju ublažavanje strogih ekoloških standarda i opterećenja za oslabljenu i recesijom nokautiranu privredu kao jednu od mjera za izlazak iz trenutne teške gospodarske situacije. Takav put najavila je njemačka kancelarka Angela Merkel. Međutim, a za razliku od Hrvatske, Njemačka koja je već desetljećima gotovo u samom vrhu europskih i svjetskih zemalja u smislu visokih ekoloških standarda, takve si mjere može dopustiti. Mi, nažalost, ne možemo.

Pojedini/e stručnjaci/kinje, uglavnom ekonomisti/ce, smatraju da recesija ide na ruku zaštiti okoliša jer dolazi do pada proizvodnje (a time i smanjenja potrošnje resursa i zagađenja okoliša štetnim emisijama u zrak, vode i tlo), usporavanja kapitalnih investicija, posebice u velike infrastrukturne projekte, a koji su na mnogostruke načine vrlo invazivni prema okolišu i prirodi, smanjenja osobne potrošnje stanovništva koje manje kupuje, manje vozi automobile, manje troši… No, neki/e drugi/e stručnjaci/kinje upozoravaju da recesija, upravo suprotno, donosi pogubne učinke na zaštitu okoliša i prirode. Gdje nema novca i profita ili se profiti drastično smanjuju industrije će prvo rezati upravo sredstva namijenjena investicijama u standarde zaštite okoliša, pa čak će znatno prije rezati ulaganja u zaštitu okoliša nego troškove marketinga ili odnosa s javnošću koji se također među prvima nađu pod škarama restrikcija. Znakoviti primjer toga je ponašanje kineskih gospodarstvenika i političara u novonastalim uvjetima recesije.

Kineska iskustva

Tekstilna industrija Fuan točno je prije godinu dana bila jedna od kineskih tvornica koja je platila danak probuđenoj ekološkoj svijesti kineske administracije. U veljači prošle godine tvornica Fuan je zatvorena jer je u obližnju rijeku ispuštala iznimno toksične otpadne vode od kojih je rijeka promijenila boju i postala crvenom. No, kada su tijekom jeseni zapuhali recesijski vjetrovi, kineska administracija je dopustila upravi Fuana, dakle istoj onoj upravi koja je toksičnim kemikalijama rijeku obojila u crveno, da pod drugim imenom i na drugoj lokaciji otvori novu tvornicu tekstila s istom tehnologijom proizvodnje i starim strojevima. Očigledno je strah od otpuštanja i gubitka velikog broja radnih mjesta prevagnuo nad ambicijom kineske administracije da se obračuna s ekološki upitnim gospodarskim subjektima. Nažalost, Washington Post piše kako u tom procesu Kina nipošto nije osamljena, a to je posebice vidljivo iz splašnjavanja donedavne gorljivosti europskih političara usmjerenih u pravcu obračuna s galpirajućim klimatskim promjenama. Splašnjavanje entuzijazma najbolje se vidi iz presušivanja sredstava namijenjenih ulaganjima u obnovljive izvore energije i tzv. ekološke industrije.

Hrvatska stvarnost

Iako se Hrvatska nipošto ne može mjeriti s Kinom u pogledu odgovornosti za klimatske promjene i devastaciju okoliša jer je Kina u posljednjih nekoliko godina postala najgora i najveća zagađivačica okoliša na svijetu i u tome pretekla neodgovorne SAD, činjenica jest da i domaća vladajuća politička elita jedva čeka bilo kakav izgovor ne bi li krenula tzv. lakšim putem, ili se nastavila kretati po slobodnoj putanji linije manjeg otpora. U strahu od novih otpuštanja i socijalnih nemira hrvatska će se administracija u ovoj krizi ponašati na isti način kao i kineska. Gledat će kroz prste onim industrijama koje su već prije desetljeća ili duže trebali ugraditi standarde zaštite okoliša u svoje tehnološke procese jer će se bojati da će insistiranjem na ulaganjima u zaštitu okoliša dovesti već sada onemoćalu industriju preko ruba ponora. Hrvatska Vlada, nažalost, neće slijediti primjer koreanske Vlade, pa čak ni američke administracije predsjednika Barracka Obame ili pak britanske premijera Gordona Browna te osmisliti strategiju budućeg gospodarskog razvoja Hrvatske. Ne kažem novu strategiju jer mi uopće nemamo nikakvu osmišljenu politiku strateškog razvoja zemlje.

I zato, nažalost, recesija u koju sve dublje tonemo neće biti poticaj i prilika, već će biti sve dublje ukopavanje u hladan, mračan i jezovit mulj u kojem se već nalazimo godinama. No, ne mora biti tako i Hrvatska bi ovu gospodarsku krizu mogla iskoristiti za okretanje potpuno nove ploče gospodarske budućnosti – one temeljene na čistoj energiji iz obnovljivih izvora, ’zelenoj’ izgradnji i ekološkim industrijama. Umjesto da pokušavamo konkurirati proizvodnjom masovnih, jeftinih proizvoda lošeg dizajna i slabe uporabne vrijednosti trebali bismo poticati proizvodnju malenih količina visoko kvalitetnih proizvoda trajne upotrebne i dodane vrijednosti, proizvoda čija proizvodnja ne troši puno resursa i ne stvara štetan otpad.

U suprotnom, Hrvatska će biti na popisu zemalja koje nisu poduzele ništa kako bi se izbjegli najgori negativni učinci globalnih klimatskih promjena – ne samo na okoliš i prirodu, već i na gospodarstvo. Nicholas Stern, bivši glavni ekonomist Svjetske banke, upozorio je da ćemo se ukoliko ne poduzmemo drastičan zaokret danas uskoro naći u krizi goroj od one svjetske ekonomske krize u prvoj polovici 20. stoljeća. Pesimistično je zaključio ’da će biti teško ili nemoguće preokrenuti te promjene. Ukoliko Vlade ne budu investirale u tehnologije nužne za stvaranje gospodarstva s niskim emisijama stakleničkih plinova, globalna recesija mogla bi srezati između 5 i 20% svjetskog bogatstva’.

Ako takve izjave dolaze iz usta bivših dužnosnika Svjetske banke – pametnom dosta razloga za uzbunu.

Mirela Holy, saborska zastupnica SDP-a i predsjednica Savjeta za zaštitu okoliš SDP-a

Izvor: ZaMirZINE